Vrtić u prirodi
Svaki boravak u prirodi dopušta djeci da iskuse ljepotu i nadahnjuje estetski izraz.
Kako mi to radimo?
To područje učenja pomaže djeci upoznati se i steći razumijevanje biljaka i životinja, krajolika, godišnjih doba i vremenskih uvjeta. Nadalje boravak u prirodi potiče i omogućuje djeci da budu radoznala te da nauče promatrati, eksperimentirati, sistematizirati, opisivati i analizirati, ali i raspravljati o pojavama u okruženju.
VRTIĆ U PRIRODI
Djeca u prirodi uče što im je potrebno kako bi se osjećala dobro – ako im je hladno, potrebno je obući toplu odjeću ili se trebaju više kretati. Ako su mokri treba će morati promijeniti odjeću, ako je vjetrovito, oni uče kako se zakloniti od vjetra. Istodobno, snalazeći se u prirodi djeca uče o sebi, prepoznaju osobne granice (svladavanje rizika: penjanje na drvo, na strme uzbrdice i nizbrdice, skakanje s visine…), uče pomagati i tražiti pomoć.
Pomaganje i traženje pomoći u prirodi prilika je za razvoj socijalnih kompetencija. Više prostora za kretanje i osjećaja slobode djeci daje manje prilika za konflikte, dok rizične situacije u aktivnostima u prirodi u kojima prepoznaju osobne granice djeci daju osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja – „Ja to mogu!“. Riskantna igra se u literaturama definira kao igra u kojoj se djetetu omogućavaju izazovi, testiranje svojih mogućnosti i granica, istraživanje tih granica te učenje o riziku od ozljeda. S obzirom na današnje vrijeme u kojem živimo djecu često ograničavamo i nemaju prilike riskirati pa samim time nisu upoznati s opasnostima i rizikom. Pokreti koji su često povezani s rizičnom igrom poput ljuljanja, penjanja, valjanja, vješanja, klizanja nisu samo zabavni već su bitni za djetetove motoričke vještine, ravnotežu, koordinaciju i svjesnost tijela koja su preduvjet za mnogo složenije razvojne procese kasnije u razvoju. Djeca kod koje takvi podražaji izostaju, kasnije imaju veću vjerojatnost da budu nespretnija, da se osjećaju neugodno u svom tijelu, imaju slabu ravnotežu i strah od kretanja.
Istraživači s američkog sveučilišta Cornell zaključili su da djeca koja borave u prirodi do 11. g. izrastu u ljude koji brinu o prirodi, za razliku od djece koje u ranijoj dobi nisu provodila vrijeme u prirodi. Boravkom u prirodi djeca se educiraju se o značaju i važnosti očuvanja prirode i prirodnih resursa (šume, vode) i usvajaju provedeno vrijeme u prirodi na svježem zraku kao kvalitetan način života.
Djeca ne pamte ono što su u djetinjstvu imala (materijalne stvari), već mjesta na kojima su bili, stvari koje su vidjeli i osjećaje koje su doživjeli. Zato je odlazak u prirodu uvijek dobar izbor.