Partnerstvo s roditeljima

Partnerstvo vrtića s roditeljima i širom zajednicom jedno je od načela Nacionalnog kurikuluma za rani i predškolski odgoj (2014).

0124

Kako mi to radimo?

Dijete predškolske dobi se razvija upravo u dva temeljna sustava, obitelji i vrtiću. Kako bi djetetu omogućili optimalne uvijete za cjelovit razvoj nužno je da navedena dva sustava, obitelj i vrtić, imaju kvalitetnu komunikaciju sa ciljem cjelovitog razvoja djeteta te poznavanje i udovoljavanje individualnim i razvojnim potrebama djeteta. Partnerstvo roditelja i odgojitelja podrazumijeva da su roditelji ravnopravni partneri u gradnji kurikuluma.

partnerstvo s roditeljima

 

Kvalitetno i kontinuirano partnerstvo može isto tako pružiti potporu roditeljima u njihovoj zahtjevnoj ulozi i doprinijeti unapređenju roditeljskih kompetencija. Nova generacija roditelja suočena je sa različitim zahtjevima i  izazovima u suvremenom društvu i potrebna im je podrška. Odgojitelj kao osoba koja izvan obiteljskog konteksta provodi relativno puno vremena sa djetetom dobro poznaje dijete i značajan je čimbenik u pružanju podrške roditelju u odgoju djece. Roditelj isto tako pomaže odgojitelju svojim praktičnim znanjima i vještinama koje može realizirati u neposrednom pedagoškom radu i pomaže mu da bolje upozna dijete i njegove specifičnosti.

 

  1. RAZRADA TEME

 

2.1. Određenje partnerstva

Potrebno je istaknuti da suradnja i partnerstvo roditelja i odgojno-obrazovne ustanove nisu jednoznačnice. Ako razliku između suradnje i partnerstva promatramo kroz čimbenika komunikacije kod suradnje je ona nedostatno otvorena i površna te se događa najčešće kada se uoče problemi u ponašanju djeteta ili na izmjenu informacija. S druge strane ako govorimo o partnerstvu komunikacija je kontinuirana, podržavajuća i ravnopravna.  Sa stajališta čimbenika aktivnosti obitelji i ustanove kod suradnje je ona usmjerena na informiranje roditelja o postignućima djeteta dok je u slučaju da govorimo o partnerstvu riječ o aktivnom sudjelovanju roditelja u izradi kurikuluma vrtića (planiranje, zajednički rad, evaluacija). Razlika između suradnje i partnerstva ogleda se u uključenosti i zajedništvu. Partnerstvo implicira ravnopravnost i zajednička nastojanja na putu do zajedničkog cilja. Preduvijet za partnerstvo jest stvaranje povjerenja i uvažavanje vrijednosti svih uključenih, a koji imaju zajednički cilj. Iznimno je važno uvažavati obiteljsku kulturu kako bi upoznali obiteljski kontekst. Cilj je svakako odgovoriti na primjeren način na djetetove individualne i razvojne potrebe te osigurati podršku cjelokupnom razvoju djeteta. Povjerenje se gradi otvorenom komunikacijom i razumijevanjem međusobnih očekivanja u okviru pojedinačnih uloga. Isto tako potrebno je osvijestiti potencijalne čimbenike koji mogu biti prepreka na tom putu. Jedan od njih može biti i stav odgojitelja o roditeljskim kompetencijama i važnosti uključivanja roditelja. Ovakav stav odgojitelja najčešće proizlazi iz neznanja i nedovoljnih stručnih kompetencija. Stoga je na putu prema partnerstvu potrebno jačati profesionalne kompetencije odgojitelja, ali i svih ostalih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu kako bi se pružila kvalitetna podrška razvoju djeteta, razvoju kompetencija roditelja i u konačnici samom kurikulumu vrtića.

Pedagoginje Sandra Kanjić provela je istraživanje anketom u dječjem vrtiću “Rijeka” iz Rijeke na uzorku od 310 roditelja (N=310). Istraživala je oblike suradnje obitelji i dječjeg vrtića prema teorijskom modelu od četiri hijerarhijske razine partnerstva roditelja i vrtića. (Kanjić, 2012; prema Ljubetić, 2001). Autorica Ljubetić kao prvu razinu navodi (1) površan i formalan odnos u kojem roditelj ima pasivnu ulogu. Kao oblici ove prve razine možemo navesti informativne roditeljske sastanke te obavijesti i poruke na oglasnoj ploći za roditelje. Druga razina (2) ne ostavlja dublji trag ni na odgojitelja ni na roditelja, a govorimo o oblicima suradnje kao što su kreativne radionice za roditelje u vrtiću, pomaganje odgojiteljima prilikom realizacije izleta ili posjeta i grupni sastanci povezani sa određenim temama iz područja odgoja i obrazovanja. Treća razina (3) temelji se na međusobnom poznavanju, uvažavanju i ravnopravnosti, a oblici su edukativne radionice za djecu i roditelje te individualni roditeljski sastanci. Četvrta razina (4) podrazumijeva da roditelji participiraju u kreiranju vrtićkog kurikuluma volontiranjem, organizacijom obiteljskih izleta te posjeta djetetovu domu ili radnom mjestu roditelja (Kanjić, 2012; prema Ljubetić, 2001).

Rezultati istraživanja u kontekstu sudjelovanja roditelja u sva četiri ponuđena oblika pokazali su da su najviše zastupljeni oblici suradnje na prvoj razini (preko 90%), a najmanje su zastupljeni oblici suradnje sa najviše, četvrte razine (otprilike 20%).

U Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj (2014) istaknuto je da se kvalitetan partnerski odnos odgojitelja i roditelja omogućuje provođenjem vremena sa svojom djecom u odgojnim skupinama te sudjelovanjem u neposrednom odgojno-obrazovnom procesu kako bi upoznali svoju djecu u kontekstu drugačijem od onog obiteljskog i učili jedni od drugih.

 

2.2. Obiteljska kultura

Kultura je “sklop temeljnih predpostavki koje stvara neka skupina” kroz zajedničko djelovanje u postizanje svojih ciljeva (Slunjski, 2006; prema Ljubetić 2014). Kultura obiteljske zajednice jest ono po čemu je ta obitelj jedinstvena, prepoznatljiva i razlikuje se od svih ostalih obitelji. Ona utječe na to kako pojedinci u njoj “razmišljaju, osjećaju i rade, kako organiziraju, oblikuju, podržavaju procese učenja” (Vujičić, 2011; prema Ljubrtić 2014). Obiteljska kultura značajno određuje kvalitetu života djece i odraslih u obiteljskoj zajednici. Obzirom da je kulturu obitelji teško i jednoznačno odrediti zbog njene složenosti i mnogobrojnih čimbenika koji je određuju potreban je holistički pristup. Kako bismo je razumjeli potrebno je upoznati njezine sastavne dijelove (komunikaciju i sl.) koji mogu biti i prepreka kao i  poticaj za cjeloviti razvoj svih uključenih pojedinaca. Odgojno-obrazovne ustanove koje žele unaprijediti partnerske odnose s roditeljima nikako ne trebaju zanemariti poznavanje obiteljske kulture. Kako bi odgojitelji došli do saznanja i zakonitosti obiteljske kulture potrebno je dobro međusobno poznavanje. Poznavanje se razvija kroz izradu odnosa za koji je ključna kvalitetna komunikacija. Za odgojitelja je vrlo važno poznavati dijete kako bi mogao individualizirati svoj pristup u radu i omogućiti djetetu razvijanje svih svojih potencijala. Odgojitelj poznaje dijete samo u kontekstu vrtića i nema potpunu sliku o njemu. Sa svrhom boljeg upoznavanja odgojitelj bi trebao dobiti uvid i u djetetov obiteljski život, odnosno kako dijete funkcionira izvan odgojno-obrazovne ustanove. Odnos sa roditeljem kao i kvalitetna komunikacija zahtjeva i različite oblike interakcije. Ta interakcija se može realizirati međusobnim ispreplitanjem, odnosno uključenosti roditelja u život djeteta u vrtiću i obrnuto. Roditelji u vrtiću mogu volontirati i uključiti se u neposredan pedagoški rad, a odgojitelji mogu organizirati druženja sa obitelji sa svrhom provođenja dijela slobodnog vremena zajedno. Druženja se mogu realizirati i izvan same ustanove povremenim izletima u prirodu, obilježavanjima važnih događaja i slično. U svakom slučaju potrebno je izdvojiti vrijeme i napraviti organizacijske preduvijete kako bi stvorili kvalitetne uvijete za interakciju na relaciji vrtić-obitelj.

 

2.3. Partnerstvo sa svrhom promicanja učenja djece

Sudjelovanje obitelji u životu škole uz akademske rezultate  ima pozitivni utjecaj na samopoštovanje djeteta, opće ponašanje djeteta u obitelji i ustanovi te povećanje pozitivnih stavova prema školi, poboljšanje interpersonalnih vještina kao i vještina donošenja odluka (Ljubetić, 2014). Isto tako obitelji mogu biti uključene u kratkotrajne ili dugotrajne aktivnosti u vrtiću sa svrhom izgradnje obrazovne zajednice. Roditelji se kao obrazovni subjekti mogu uključiti u sam proces učenja na način da u vrtiću u suradnji sa odgojiteljem ili samostalno provode određene radionice koje su predmet interesa djece razvijajući tako određene vještine  i znanja djece usklađena sa kurikulumom vrtića. Osim samih roditelja uključiti se mogu i članovi proširene obitelji koji imaju određene vještine i znanja. Ovdje se prvenstveno misli na aktivnosti povezane sa tradicijom, starim zanatima i slično. Praktičarima se u odgojno-obrazovnom procesu često dogodi da prateći interes djece žele sa djecom realizirati određene aktivnosti, ali im nedostaje kompetencije. Nije realno da odgojitelj ima sva potrebna znanja i kompetencija da udovolji svim interesima djeteta. To nije ni nužnost. Odgojitelj u takvim slučajevima može pronaći kompetentne osobe koje se mogu uključiti u pedagoški proces i doprinjieti njegovoj kvaliteti. Različiti ljudi doprinose razvoju različitih kompetencija kod djece.

 

  1. DISKUSIJA

 

3.1. Uspješno roditeljstvo

Koje su to karekteristike kompetentnog roditeljstva i skrbi o djeci? Možemo navesti neke od njih prema McDermott 2008; prema Ljubetić 2014. Iz čimbenika: brige o sebi, razumijevanja, odgoja, motivacije, vođenja, zastupanja i čimbenika izravno vezanih za kompetentno roditeljstvo proizlaze sposobnosti za uspješno roditeljstvo. Pod čimbenike brige o sebi možemo navesti sposobnosti poput kvalitetnog nošenja sa stresom, nenasilnosti, sposobnost donošenja odluka, zrelosti i sl. Kod čimbenika razumijevanja ubrajamo sposobnosti razumijevanja potreba djeteta, znanja o djetetovu i vlastitom razvoju te mehanizama koji oblikuju uvjerenja i osjećaje svakog pojedinca. Čimbenik odgoja podrazumijeva sposobnosti empatije, otvorene komunikacije, toleranciju, predanost roditeljskoj ulozi, pokazivanje topline, građenje odnosa temeljenih na povjerenju i sposobnost održavanja rutine. Čimbenik motivacije uključuje sposobnost podržavanja i olakšavanja učenja drugih te sposobnost prisjećanja prošlih događaja kako bi mogli kvalitetnije predvidjeti buduće akcije. Vođenje uključuje sposobnost planiranja i supervizije djece, sposobnost pružanja strukture, prepoznavanje potrebe za moći, sposobnost riješavanja problema te balansiranje između potrebe za moći i prilagodbe ponašanja u odnosima. Zastupanje uključuje sposobnosti biti zaštitnikom i posrednikom u interesu djeteta, sposobnost razgovora o osobnom iskustvu i zauzimanja za sebe i prema potrebi traženje pomoći. Posljednji čimbenici potrebnih sposobnosti roditelja za uspješnim roditeljstvom su čimbenici koji su izravno vezani za kompetentno roditeljstvo. Oni su sljedeći: zadovoljstvo brakom, izostanak nasilja u obitelji kao i u okruženju, socijalna potpora obitelji, kontakti sa drugima (odsustvo izolacije), podupirajuće radno okruženje te emocionalna, instrumentalna i informacijska potpora.

 

3.1. Roditeljske pedagoške kompetencije i savjetodavni rad s roditeljima

Autorica Jurčević Lozančić (2015) smatra da je za suvremenu ulogu roditelja i uspješno odgovaranje na izazove suvremenog roditeljstva  prva spona koja utječe na rast i razvoj upravo predškolska ustanova kroz suradnju s odgojiteljima svoje djece, uspješnom komunikacijom i razvijanjem partnerskih odnosa kao i uključivanje u različite programe pedagoškog obrazovanja. Roditelje naime nitko ne priprema za tu zahtjevnu ulogu. Kompetentnim roditeljem smatra se roditelj “koji sebe doživljava kao osobu koja ima kontrolu nad svojim roditeljstvom i odnosom s djetetom te se dobro osjeća kao roditelj” (Milanović i sur.,2000; prema Jurčević Lozančić 2015). Jedna od temeljnih roditeljskih kompetencija jest posjedovanje znanja o pedagoškim i psihološkim aspektima potrebnih za odgoj djece koji su primjereni dobi i sposobnostima djeteta. Zadaća je roditelja oblikovati ozračje i okruženje u kojem dijete može zadovoljiti svoje potrebe i razvijati sve svoje potencijale. Kako bi roditelji bili uspješni u tome potrebno je da i oni sami stalno uče, kao što učenje omogućavaju i svojem djetetu. Sukladno navedenom društvo bi roditeljima trebalo omogućiti stjecanje pedagoškog obrazovanja. Obzirom da u ovom trenutku ne postoji organizirano i opće prihvaćeno educiranje budućih i sadašnjih roditelja u domeni pedagoških kompetencija i psihološkog razvoja djeteta od strane društva ovu ulogu u većoj ili manoj mjeri obavljaju predškolske ustanove. Razina i kvaliteta uključenosti roditelja u proces ranog odgoja i obrazovanja prilika je za razvoj roditeljskih kompetencija. Ovaj zahtjev pronalazimo i u jednom od načela Nacionalnog kurikuluma za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (2014). Time se od suvremene odgojno-obrazovne ustanove očekuje da roditeljima osigura uvjete za stjecanje specifičnih znanja i kompetencija o roditeljstvu kako bi osnažili svoju roditeljsku ulogu. U ovom kontekstu odgojiteljeva profesionalna uloga obuhvaća i savjetodavni rad s roditeljima, koji je i zakonski propisan Državnim pedagoškim standardom predškolskog odgoja i naobrazbe, 2008., čl. 29 st. 2. Obzirom da odgojitelji i roditelji imaju dnevne interakcije i susrete prilikom dovođenja i odvođenja djece iz vrtića iz prakse se može zaključiti da su roditelji u najvećoj mjeri skloni baš od odgojitelja tražiti savjet i informacije koje bi im pomogle u ulozi roditelja. Postavlja se pitanje kompetencije odgojitelja za savjetodavni rad koje mogu varirati. Maleš i sur., 2008; prema Mihić, Trošelj i Katić 2013 navede da je čak 90% odgojitelja procijenilo da su nedovoljno, minimalno ili osrednje kompetentni za pružanje znanja i informacija o roditeljstvu. Ovaj podatak nas navodi da je potrebno  inicijalnim obrazovanjem odgojitelja i trajnim profesionalnim razvojem omogućiti znanja koja će pružiti potrebne kompetencije za savjetodavni rad s roditeljima. Diplomski studij ranog i predškolskog odgoja pruža mogućnosti za stjecanje novih kompetencija odgojitelja kao i razvijanje postojećih kompetencija.

 

  1. ZAKLJUČAK

 

Načelo partnerstva predškolskih ustanova i roditelja jedno je od temeljnih smjernica dobre prakse u pružanju potpore roditeljstvu (Sandbaek, 2007; prema Nenadić-Bilan 2015). Dobrobiti partnerstva su vidljive kod svih uključenih. Kod roditelja putem jačanja roditeljskih kompetencija, kod odgojitelja kroz jačanje kompetencija i percepciju djeteta i obitelji, a kod djece kroz djetetova postignuća. Kvalitetan odnos između odgojitelja i roditelja kod djeteta stvara osjećaj vrijednosti i sigurnosti. Iznimno je važno da odgojno-obrazovna ustanova podrži i stvori uvjete za sudjelovanje roditelja/obitelji u procesu odgoja i obrazovanja. Na taj način ustanova promovira kompetenciju cjeloživotnog učenja koju i sami odgojitelji trebaju razvijati kako bi se mogli prilagoditi zahtjevima suvremenog društva. Osim samog procesa učenja odgojitelj je često jedina osoba kojoj roditelji mogu reći svoje dileme, dvojbe i probleme sa kojima se suočavaju u svojoj najvažnijoj ulozi – ulozi roditelja. Obzirom da se roditelje ne priprema na tu najvažniju ulogu i nisu organizirani sustavi savjetovanja i pomoći koji bi bili stalno dostupni roditeljima potrebno je osnažiti i odgojitelje kako bi što kvalitetnije pružali potporu roditeljima.

 

Autor: Jelena Kežić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  1. LITERATURA

 

  1. Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i naobrazbe (2008). Narodne novine 63.
  2. Ivanštanin, I. (2015). Razvijanje partnerstva s roditeljima. Dijete, vrtić, obitelj, 21, 24-25. Preuzeto 16.04.2021. sa https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=254934
  3. Jurčević Lozančić, A. (2015). Obrazovanje roditelja i roditeljska pedagoška kompetencija, teorijski i praktički izazovi. Metodički obzori, 10, 39-48. Preuzeto 16.04.2021. sa https://hrcak.srce.hr/154224
  4. Kanjić, S. (2012). Viđenje partnerstva obitelji i vrtića očima roditelja, Dijete, vrtić, obitelj, 18, 8-10. Preuzeto 19.04.2021. sa https://hrcak.srce.hr/123763
  5. Ljubetić, M. (2014). Od suradnje do partnerstva obitelji, odgojno-obrazovne ustanove i zajednice. Zagreb: Element
  6. Maleš, D. (1995). Od nijeme potpore do partnerstva između obitelji i škole. Društvena istraživanja, 5, 75-88. Preuzeto 17.04.2021. sa https://hrcak.srce.hr/32200
  7. Mlinarević, V. i Tomas, S. (2010). Partnerstvo roditelja i odgojitelja – čimbenik razvoja socijalne kompetencije djeteta. Magistra Iadertina, 5, 143-158. Preuzeto 19.04.2021. sa

https://bib.irb.hr/datoteka/510126.Microsoft_Word_.Partnerstvo_roditelja_i_odgojitelja.pdf

  1. Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, Ministarstvo znanosti i obrazovanja (2014). Zagreb. Preuzeto s https://mzo.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Obrazovanje/Predskolski//Nacionalni%20kurikulum%20za%20rani%20i%20predskolski%20odgoj%20i%20obrazovanje%20NN%2005-2015.pdf (22.04.2021.)
  2. Nenadić-Bilan, D. (2015). Učestalost i oblici partnerstva između roditelja i odgojitelja. Magistra Iadertina, 10, 65-78. Preuzeto 19.04. sa https://hrcak.srce.hr/154215
  3. Skočić Mihić, S., Blanuša Trošelj, D., Katić, V. (2013). Odgojitelji predškolske djece i savjetodavni rad s roditeljima. Napredak, 156, 385-400. Preuzeto 16.04.2021 sa https://hrcak.srce.hr/166207